Kuba: slike, zvukovi i boje

“Tko god je jednom bio u Kubi, poželi se vratiti natrag” – bile su prve riječi vodiča čim smo stupili na tlo vlažnog havanskog aerodroma, koji je mirisima i arhitekturom podsjećao na osnovnoškolske dane provedene na bazenu. Sjetila sam se tih riječi nekoliko puta tijekom svog desetodnevnog boravka na Kubi. Sada, kada su se dojmovi slegli, mogu sa sigurnošću reći – Kuba je zaista čudesna zemlja! Znate ono kada ljudi kažu, na drugom kraju planete sve je drugačije. E ovdje to zbilja jest! Klima, ljudi, navike, automobili, tempo… Kako moram početi negdje, početi ću .. od početka.

Kuba je zemlja zaustavljena u vremenu

Teško je objasniti osjećaj koji imate kada ste otputovali tisućama kilometara daleko, a istovremeno kao da ste putovali vremenskim strojem. Priče koje sam navikla slušati od bake i djeda sada su bile stvarnost  i ja sam se, na neki neobičan način, nalazila točno tu – u njihovim uspomenama. Prekrasni, nekoliko puta pokrpavani, američki auti iz 50tih bruje gužvajući se po prašnjavim ulicama Havane. Oronule fasade španjolskog kolonijalnog stila pričaju svoju priču, koju je vrijeme utišalo, jednako kao što je i visoka vlaga i temperatura utišala intenzitet njihovih boja. Vlaga, koja se desetljećima cijedila s drvenih prozorskih klupica i razbijena stakala, ostavila je tragove koji odišu duhom jednog raskošnog grada. Grada, koji je s vremenom izgubio glamurozni sjaj nekada popularnog američkog pleasure towna i sada tiho čeka bolje dane.

Moda (ili možda nepostojanje iste) je također vrlo zanimljiv fenomen na Kubi. Neimaština je ljude dovela do toga da odjeća u većini slučajeva zadovoljava svoju osnovnu funkciju: pokriva i grije tijelo. Kod Kubanaca nema puno brige oko uzoraka i modnih dodataka. Nema stajanja ispred nagomilanih ormara u potrazi za najboljom kombinacijom, sati potrošenih u dućanima. Nema fashion gurua i modnih sudova. Svi školarci nose uniforme, a mnogo odjeće odraslih kubanaca u turistički atraktivnim mjestima su pokloni bogatijih turista. Unatoč tome, postoje neki trendovi. Jedan od njih vrlo je popularan kod mladih djevojaka: čipkaste čarape i kratke minice. Ne želim niti zamišljati što bi fashion guru na to iskometirao.

Osim što je zaustavljena, Kuba je i … usporena. Prvim korakom na kubansko tlo, bilo nam je rečeno da zaboravimo na sve one jurnjave i nervoze na koje smo navikli u svojim užurbanim dnevnim rutinama u Hrvatskoj. Nervoza zbog čekanja u redu? Požurivanje konobara u restoranu? Ma kakvi. Ovdje to sve ide svojim, vrlo, vrlo sporim tempom, no najljepša stvar je što se nitko zbog toga niti najmanje ne uzbuđuje. Nije bilo potrebno provesti puno vremena na Kubi da bi se u to i sama uvjerila: provjera putovnica odmah nakon izlaska iz aviona sa svojim dugim, tromim redom, bila je idealno mjesto da se odmah pri dolasku na to naviknem.

Kubanci su navikli na ovakav tempo, vrlo su druželjubivi (netko bi rekao lijeni) i dane provode sjedeći po svojim trijemovima u razgovorima sa susjedima i dobronamjernim prolaznicima. Ulice su uvijek pune, na njima se odvija sav društveni život u punom smislu te riječi – trgovina, druženje, igra, razmjena informacija. Hodajući ulicama Havane, po malo manje turističkim dijelovima, doživjet ćete sav raspon događanja koja sačinjavaju dan jednog prosječnog Havanca. I životinje su poprimile taj tempo života, te je uobičajen prizor u svakom kubanskom gradu vidjeti pse i mačke kako se izležavaju po kamenim trgovima upijajući zrake sunca, dok njihovi ljudski sugrađani prodaju stare knjige s likovima Che-a i Fidela – sve primjerci stari nekoliko desetljeća, požutjeli od sunca i sa zanimljivim tipografskim rješenjima.

Kuba je zemlja umjetnosti

Sva kulturna raznolikost otoka: afrički, europski i južnoamerički utjecaji, stapaju se i stvaraju jednu jedinstvenu cjelinu u kubansku umjetnosti – bilo glazbi, slikarstvu ili plesu.

Kada bi me netko tražio da opišem kubansko slikarstvo jednom rječju, to bi vjerojatno bilo: šareno! Ne mogu reći da sam se kroz svoj kratki boravak na Kubi uspjela detaljno upoznati sa tim segmentom, no ono što mogu reći na temelju onoga što sam uspjela vidjeti jest da ga  karakteriziraju intenzivne boje i ekspresivnost. Djela raznih slikara (kako akademskih tako i amaterskih) mogu se vidjeti na tržnicama, ulicama i brojnim galerijama. Na takvoj jednoj tržnici, u moru suvenira i šarenih slika raznih anonimnih i neanonimnih slikara, izdvojila bih dva, meni najdraža primjera.

Jedan od njih je mladi akademski slikar Juan Carlos Vazquez Lima  pred čijim djelima sam provela poprilično dosta vremena i s čijom pričom me upoznala ljubazna prodavačica. Juan je slikar u usponu, sin još poznatijeg slikara, mladić star samo 26 godina. Nedavno je diplomirao, a profesori su ga zapazili još na faksu i do sada je uspio izlagati na više izložbi u domovini i nekoliko izložbi u SAD-u (Boston).  Popriličan uspjeh za jednog Kubanca. Naglasak mu je na ilustraciji, uglavnom ljudskim likovima izduženih nogu i svojim psima. Na mome zidu mjesto je pronašao mali portret njegovog mlađeg brata.

Osim Juana, za oko mi je zapeo rad mlade umjetnice Ismary Gonzales Cabrera. Vjerojatno je razlog tome što me njeno preispitivanje idala ženske ljepote u oglasima časopisa uveliko podsjetilo na moj diplomski rad. U kratkom razgovoru sa samom autoricom, saznala sam da je diplomirala industrijski dizajn i da u svome radu voli koketirati s pop-artom, plakatima s političkim temama. Osim slikarstvom i dizajnom, Ismary se bavi i fotografijom. Njena srdačnost i jednostavnost me odmah osvojila. Žao mi je što nije bilo više vremena da saznam malo više o njoj (i novaca da si priuštim i neko njeno djelo).

Glazba je na Kubi sveprisutna i neizostavna. Afrički korijeni dali su Kubancima ritmičnost, a latino podrijetlo melodičnost. To je barem moja teorija. Bilo kako bilo, Kubancima je glazba duboko usađena, oni s njom odrastaju, s njom se bude i uz nju se odmaraju nakon napornog dana. Ulični svirači su posvuda, svaki restoran ih ima i vrlo rado će vam odsvirati najpopularnije (drugim riječima najturističkije) kubanske pjesme. Mjesto za čuti najbolju domaću glazbu i vidjeti autohtonu salsu je svakako Casa de la Musica – koju imaju svi veći gradovi. Za razliku od izlazaka u Hrvatskoj, mladi kubanci van izlaze zaista plesati – i to čine tako dobro da je na plesnom podiju teško razlikovati instruktora salse od običnog studenta rekreativca. Uz takvu vještinu i koordinaciju, malo vam bude neugodno zbog svojih ukočenih europskih pokreta i bokova koji nikako da uhvate taj flow koji na njima izgleda tako prirodno.

Kuba je zemlja kontrasta

Ili možda bolje reći – zemlja dva svijeta – onog domaćeg i onog turističkog. Kuba je zemlja velikog siromaštva (u kontrastu s bogatstvom koje donose turisti). Ne začuđuje zato snalažljivost lokalaca u raznim načinima izvlačenja CUC-a* iz džepa naivnog turista. (*CUC = Cuban Convertible Peso). Kultura napojnica je sveprisutna, i s vremenom, kada se novčanik stanji (ili kako to volim reći, ostanete “CUCless”), postane dosta naporna. Ne samo da je nepristojno ne dati napojnicu osobi koja vam dopusti da se s njom na ulici fotografirate, to se i očekuje, a nerijetko im je to zaista i posao (da! posao za kojeg dobivaju svoju mjesečnu plaću od cca 10 USD). Unatoč plaći, “ljubazni” fotogenični lokalac će hodati uz vas uporno tražeći svoj CUC sve dok ne odustanete i date mu tu vrijednu kovanicu.

Prosječna mjesečna plaća jednog simpatičnog, stereotipnog Kubanca koji stoji na ulici cuclajući svoju cigaru i čekajući turiste s Canonima oko vrata, ne razlikuje se puno od plaće jednog doktora, trgovca ili sportaša (Sve se to kreće oko 15-20 USD mjesečno). Zapanjujuće malo u usporedbi s naši plaćama, no ne treba zaboraviti da su njima cijene daleko niže, a kompletno zdravstveno i školstvo potpuno financirano od strane države. U cijeloj toj situaciji, Kuba ipak glasi kao zemlja izuzetno kvalitetne i razvijene medicine, najboljih doktora i zdravstvenog sustava.

Kontrast svakako pojačava činjenica da je Kuba zemlja dvije valute – one za domaće (CUP = Peso Cubano) i one za turiste, već gore navedene. Odnos između CUC-a i CUP-a je 1:24, što objašnjava da sve to s dvije valute naravno nije komplicirano bez razloga. Zbog velikih imovinskih razlika, domaći plaćaju svojom valutom, a turisti svojom – drugim riječima turisti isti proizvod plaćaju 24 puta više. Zbog dotičnog valutnog sustava, nije neobično da su domaći izbrusili vještine “žicanja” i varanja (gdje turistima nude domaću valutu, s popularnim likom Che Guevare na kovanici, u zamjeni za onu turističku, dvadeset i četiri puta veću).

Kuba je zemlja bez oglašavanja

Ako pod terminom “oglašavanje” mislimo na ono na koje smo mi navikli – jumbo plakati telekomunikacijskih mreža i prodajni katalozi supermarketa u poštanskim sandučićima. Ipak, propagande ne nedostaje. Motivacijski Fidelovi citati, Cheov ozbiljni izraz lica i slavna kubanska petorka Volveran (ne boy band, već pet Kubanaca koje SAD drži zarobljene pod optužbom da su špijuni), mogu se često vidjeti na ulicama diljem Kube.

Ako vas već palme i oldtimeri nisu uvjerili da se nalazite u nekom drugom svijetu, onda ovi propagandni ‘billboardi’ definitivno hoće.

Revolucija, revolucija, revolucija. Ako postoji jedna riječ koju ćete najviše puta čuti za vrijeme boravka na Kubi onda je to svakako – Revolucion!  Ako pak niste bili upoznati s crtama lica kubanskog najpoznatijeg revolucionara Che Guevare, sada hoćete. Njegov lik krasi sva zamisliva mjesta, od zidova privatnih kuća, preko jumbo plakata, kamenih instalacija na brdima pokraj grada Santa Clare, do zidova unutar škola, galerija, restorana… Ukoliko je istinita teorija da količina izlaganja nekog prikaza utječe na to koliko vam će se isti sviđati, onda nema djevojke (a možda niti momka) koji će se s Kube vratiti bez da se zaljubio u ovog idealistu i revolucionara.

Kuba je zemlja cenzure

Digitalno? Što? Ovaaaj, molim?

Zapravo je vrlo zanimljivo što se ovaj moj putopis nalazi baš na stranici digitalne agencije. Priča o zemlji u kojoj još uvijek postoje sela sa samo jednom kućom “con televisor” i u kojoj se cijelo susjedstvo okuplja kako bi gledalo onaj oskudni, filtrirani program koji se uspije probiti do prosječnog građanina. Uz Sjevernu Koreju i još par zemalja, Kubu karakterizira i jedan od najcenzuriranijih pristupa sadržaju na internetu. Što to znači? Otprilike ovo: zaboravite na googlanje, zaboravite na fejsanje, tweetanje, youtubeanje i slične demokratske kanale koji omogućuju bilo kome da pristupi i dijeli bilo koju informaciju. Teško zamislivo?

Tiskovine, tv, internet, radio – sve je to u službi Republike. Svrha medija je prijenos vijesti koje veličaju Castra, reportaža o pozitivnim događanjima iz unutrašnjosti i pokoje vijesti iz inozemstva. Mediji, osim u propagandne svrhe, služe i razonodi, pojačavanju osjećaja zadovoljstva i sigurnosti u svojoj zemlji, zaštićenoj od kapitalističke zvjeri koja je poharala veći dio zemaljske kugle. Cenzura medija je, u svakom slučaju sveprisutna i nemoguće ju je zaobići.

I na kraju, savjeti koje bih voljela da su mi dati prije odlaska na Kubu:

Svakako ponijeti puno sapuna, šampona, četkica za zube, kemijskih olovaka, slatkiša, svih onih sponzorskih majica koje stoje tamo negdje na kraju ormara da budu, eto, “za po kući”. Natrpajte kofere svim, vama suvišnim stvarima, jer, bez brige, sav taj prostor ćete na povratku popuniti rumom i cigarama. 😉 Ovim ljudima svaka takva sitnica treba i najljepša uspomena koju možete u povratku sa sobom ponijeti je iskreni osmjeh zahvalnosti. Nadam se da je i spremačica u našem hotelu zadovoljna stvarčicama koje smo dečko i ja uspjeli iskopati iz svojih kofera, između ostalog i TTV majicu. I bez googla i bez fejsa, neka se Transmeet-a i na Kubi. 🙂

Pa, ¡buena suerte! TTV majica. (godspeed)